Ljubica Petrović bila je jedna od onih osoba koje žive skromno, tiho, ali ostave dubok trag iza sebe. U staroj kući na periferiji grada, svakodnevno je pravila domaće sapune po receptu svoje pokojne majke, koje je prodavala na pijaci kako bi preživjela. Njena rutina bila je jednostavna – svako jutro kupila bi hljeb i jogurt, a zatim prošla pored crkve Svetog Save, gdje bi naišla na poznato lice: dječaka u prevelikoj jakni, koji bi sjedio na stepenicama, ćutke pružajući ruku.
Nije tražio ništa, nije govorio. Samo je bio tu. Ljubica mu je svakog dana ostavljala po 100 dinara uz blagu riječ: “Za doručak, dušo.” Nikad nije tražila ništa zauzvrat, niti ga ispitivala. Za nju, to nije bio prosjak, već dijete koje je sudbina prerano stavila na težak put.
Godinama su se njih dvoje sretali u toj svakodnevnoj, tihoj razmjeni dobrote i dostojanstva.
Sve se promijenilo jednog decembra, kada je Ljubicin suprug iznenada preminuo. Povukla se u tišinu svog doma, prestala da ide na pijacu, da pravi sapune – i da prolazi pored crkve. Tuga je bila preteška.
Sedmicu dana nakon sahrane, neko je pokucao na vrata. Kada ih je otvorila, ispred nje je stajao on – isti onaj dječak, sada u čistoj jakni, sa torbom u ruci. “Za vas”, rekao je i pružio joj kesu s poljskim cvijećem, čokoladom i ceduljom na kojoj je pisalo:
“Ne znam kako da vam se zahvalim. Hvala što ste svaki dan bili čovjek prema meni. Sad želim da ja budem čovjek prema vama. Nisam zaboravio. I neću. Vaš Marko.”
Ljubicu su suze preplavile. Dječak koji nikada nije govorio, sada je rekao sve. Uvela ga je unutra, skuvala mu čaj i po prvi put nakon gubitka osjetila – nije sama.
Marko je tada već bio u domu za djecu bez roditeljskog staranja, išao je u školu i počeo novi život zahvaljujući pomoći dobrih ljudi. Ali nije zaboravio Ljubicu. Od tada, dolazio je vikendom, pomagao joj, slušao njene priče, i donosio osmijeh u kuću u kojoj je do tada živjela samo tišina.
Godinu dana kasnije, Ljubica je odlučila da napiše testament. Sve što je imala – kuću, dvorište i malu radionicu – ostavila je Marku.
„Ovo je dijete koje me nije zaboravilo. Dok su drugi okretali glavu, on je došao i podsjetio me šta znači ljudskost. I to se ne zaboravlja“, rekla je komšiji s blagim osmijehom.
Ova priča nas podsjeća: nekad jedno malo, iskreno dobro djelo može promijeniti nečiji život. A zahvalnost – prava, tiha, iskrena – uvijek pronađe svoj put nazad.
